Изборник Затворити

Kraj ruske „odbrane“ Kosova

U seriji oštrih osuda Putinovog priznanja otcepljenog ukrajinskog Donbasa, među prvima je stigla ona iz Moldavije, od pro-evropske predsednice Maje Sandu. Logično i ispravno, jer zašto Moldavija ne bi bila prva sledeća na redu da Rusija prizna njen „Donbas“ u Pridnjestrovlju, koji je još duže zamrznut i odmah posle toga pošalje svoje trupe da tamo „štite mir“. Šta stoji na putu ruskom predsedniku da posle priznanja nezavisnosti Donjecka i Luganska, nastavi da priznaje sve ostale regione zamrznutog konflikta na obodima Rusije?


U iščekivanju odgovora ostatka sveta na rusku aneksiju još jednog velikog dela Ukrajine, neki važni odgovori su već dati i oni su više nego bitni za događaje na Balkanu. Posle Putinovog priznanja Donbasa i upućivanja ruskih trupa u taj region, pozicija Rusije na međunarodnoj sceni, kao zagovornika čvrstog pridržavanja međunarodnog prava, postaje neodrživa. Rusija i njen lider su odvagali i zaključili da mogu da se odreknu te pozicije, kojom već decenijama morališu na međunarodnoj sceni, da bi ostvarili svoj mnogo važniji interes, a to je puna kontrola nad područjem koje je nekada zauzimao Sovjetski Savez.


Priznanjem, a odmah zatim i vojnom okupacijom Donjecka i Luganska, Rusija je i formalno izašla iz okvira međunarodnog prava, kršeći sve temeljne zakone, koje godinama i decenijama grčevito brani. Odnosno, tako se predstavljala. Od Povelje UN, preko Helsinškog završnog akta, pa do Budimpeštanskog memoranduma iz 1994. kojim je garantovala celovitost Ukrajine, završno sa Sporazumom iz Minska koji je „dobacivao“ do autonomije dva pobunjena ukrajinska regiona, nikako do njihove nezavisnosti i međunarodnog priznanja.


Donjeck i Lugansk neće postati države time što ih je priznao Kremlj. Osim Rusije, više ih niko u svetu neće priznati. Kao što niko osim Rusije nije priznao ni otcepljene gruzijske oblasti Abhaziju i Južnu Osetiju, ne računamo priznanje od strane Venecuele i par pacifičkih mikro-država. Donbas će ostati džep oko kojeg će Rusija voditi svoju borbu protiv Zapada, dok će ga narod napuštati, iseljavati se u potrazi za mirom i normalnim životom.


Ulaskom u Donbas, Rusija prestaje da bude advokat protiv kosovske nezavisnosti na međunarodnoj sceni. Moguće je da će ona to i dalje pokušavati da radi, ali njen kredibilitet za tako nešto biće ravan nuli. Svojim potezom prema ukrajinskom istoku, Putin se odrekao i te uloge u međunarodnoj areni, opet, vodeći se samo svojim i prioritetima svoje vlade. Nezamislivo je da ruski ambasador u UN na prvoj sledećoj sednici Saveta bezbednosti posvećenoj polugodišnjem izveštaju o Kosovu, kaže bilo šta protiv kosovske nezavisnosti i njegovog međunarodnog priznanja, a da to ne izazove smeh u sali. Mnogo više je zamislivo da Rusija prizna Kosovo kao nezavisnu državu, sledeći isti princip koji je primenila i prema Donjecku i Lugansku.


Otkidanjem, posle Krima, još jednog dela Ukrajine, Rusija i Putin su u velikoj meri olakšale put ka priznanju Kosova od strane pet članica EU, koje to do sada nisu uradile. Bez obzira na njihove unutrašnje razloge, Španija, Grčka, Rumunija, Slovačka i Kipar, danas imaju mnogo manji manevarski prostor da se odupru pritiscima da priznaju Kosovo, nego što su imali do juče. Ako se uskoro budu desila nova priznanja Kosova od preostalih članica EU i NATO, Srbija će to moći da zahvali isključivo Vladimiru Putinu.


Beograd je na međunarodnoj sceni preko noći izgubio svog najvećeg i najuticajnijeg advokata za politiku očuvanja teritorijalne celovitosti. Ne svojom, već voljom tog advokata, koji je Beogradu otkazao punomoćje, preuzimajući drugi „slučaj“ od kojeg očekuje pravi profit. Rusija je od Srbije do sada višestruko naplatila troškove tih svojih usluga, i to doslovce. Na primer, preko energetskog sporazuma iz 2008, preuzimanja NIS-a i naftnih ležišta u Srbiji, ili preko aranžmana o isporukama oružja i vojne opreme. Gledajući unazad, Rusija je u slučaju Srbije uložila tek mrvu svog međunarodnog autoriteta držeći stranu Srbiji u vezi sa Kosovom, a zauzvrat je dobila neuporedivo više nego što bi mogla da očekuje bez ovakvog zastupničkog angažmana, pre svega u UN.


Ako postoji iko van Rusije ko može da se raduje aneksiji Donbasa, onda su to kosovski Albanci i vlada u Prištini. Njihova frustracija što je izgradnja njihove samostalne države stala negde na pola puta i tu zaglavila, preko noći prestaje i otvara im nadu da će se od sada rešavati mnogo brže i to u njihovu korist. S pravom mogu da kažu da jedan od njihovih najmoćnijih protivnika nije nikakav zaštitnik međunarodnog prava, već naprotiv, njegov najbrutalniji rušitelj. Ruski glas protiv kosovske nezavisnosti biće od sada samo odlazeći eho na koji se niko više neće obazirati, sve dok potpuno ne iščezne.


Srbija je došla u situaciju da iz temelja treba da „prepakuje“ svoju dosadašnju strategiju oko Kosova, jer oslanjanje na Moskvu i njen uticaj u svetskim forumima, više ne može da bude opcija. Najpre zbog toga što Rusiju to pitanje više ni izbliza neće zanimati kao što je zanimalo do sada, u njega neće ulagati ni delić svoje diplomatske i političke energije, jer je preokupirana za nju neuporedivo važnijim pitanjem. Gubitak verodostojnosti i autoriteta Moskve na međunarodnoj sceni je posle najnovije ukrajinske invazije toliko veliki da igranje na kartu savezništva sa njom po bilo kom pitanju znači momentalni poraz, a to nijedna razumna vlada sebi ne može da dopusti. I na kraju, solidarnost sa Rusijom u njenoj ukrajinskoj operaciji bio bi potez kamikaze u međunarodnim odnosima. Putin i Rusija su ostali potpuno usamljeni u svojoj avanturi, od Kine nisu dobili čak ni uzdržano ćutanje, već jasno podržavanje teritorijalnog integriteta Ukrajine, o čemu je šef kineske diplomatije govorio na Minhenskom bezbednosnom forumu.


Svoju šansu oko Kosova, Beograd će morati da nastavi da traži u trouglu sa Evropskom unijom i Amerikom, bez ikakvog očekivanja da bi u nekom finalu mogao da dobije odlučujuću podršku Rusije za svoje stavove. Možda će Rusija biti voljna da pruži takvu podršku, tražeći još neki ćar za sebe, ali Srbija bi morala da je odbije, inače bi radila direktno protiv sopstvenih interesa. Rusija je od ponedeljka najbrutalniji rušitelj međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima i bilo kakvo dalje savezništvo sa njom prerasta u saučesništvo.

Posted in Vesti